Pred nama su dani sjećanja na pad Vukovara. Naše molitve i upaljene svijeće upućene su Gradu heroja.
Na taj dan podsjetit će nas ulomak iz knjige ,,Glasom protiv topova: Mala ratna kronika’’ Alenke Mirković. Njen glas, zajedno s glasom Siniše Glavaševića i drugih izvjestitelja hrvatskog radio Vukovara, izvještavao nas je posljednja tri mjeseca pred pad grada o najstrašnijoj hrvatskoj ratnoj tragediji.
Studeni 1991.
,,Vesna i Siniša nisu se dugo vraćali iz Štaba i po tome smo znali kako nešto gadno nije u redu. Kada su se napokon pojavili moglo je biti oko dva sata ujutro. Ušli su u našu sobicu vrlo tiho. Vesna je hodala spuštene glave a zatim čučnula pokraj madraca. Siniša je sjeo na sanduk odašiljača i očito razmišljao kako da nam kaže ono što nam je imao reći. Vesna je podigla glavu i pogledala me. Oči su joj bile crvene od plača, a usnama je oblikovala riječi „gotovo je“. Spustila sam glavu među ruke i slušala što je Siniša govorio.
Mladi Jastreb i vojna policija odlučili su se noćas povući iz grada i, ako smo željeli, mogli smo krenuti s njima. Siniša je želio da, svaki za sebe, dobro razmislimo: „Put neće biti lak i procijenite jeste li ga u stanju podnijeti. S druge strane, svi znate koliko smo se eksponirali i što nam se zbog toga može dogoditi. Ja ću zadnji reći što sam odlučio… “
(…)
Kao kroz san postala sam svjesna zvonjave telefona. Dečki s pošte ipak su ga popravili! Zvao je netko od novinara, više se i ne sjećam tko, i pitao me kakva je situacija u Vukovaru. I već sam zaustila da papagajski ponovim „ne-mogu-vam-davati-nikakve-informacije“ kada se u meni nešto slomilo. Ma što ja to nastojim prešutjeti? Zašto odgađam nešto što je već
postajalo krvavom činjenicom? Stoga sam jednostavno rekla: „Nema više Vukovara, dragi gospodine… Sve je gotovo…“ Šokirani čovjek je zašutio i prije nego je postavio još koje pitanje, ja sam prekinula razgovor.’’
Alenka Mirković
(„91.6 MHz– Glasom protiv topova“ 1997.)